Novosti

Objavljeno: 13.07.2011 u 00:02
Autor: RedHead
Bez šale, dva dana nakon Exita i 20 odspavanih sati, ono čega se najživlje sjećam je vrućina. Valjda zato što je i dalje tu. Ali, tako i treba.
Četiri vesela Tuborg busa napustila su Banjaluku u srijedu uveče, malo poslije 23 sata. Ekipa iz ostalih gradova BiH odakle je bio organizovan besplatan prevoz na Exit krenula je nešto ranije, a mi smo na kapiju kampa stigli ujutro, malo prije sedam. Kamp je već bio gusto naseljen, a prema procjenama organizatora, populaciju Exit Villagea ove godine činilo je čak 10 hiljada kampera, od čega je više od polovine bilo stranaca.
Dočekala nas je dobro znana tvrđava sa velikim, prepoznatljivim Exitovim transparentom, blistavo sunce i čisto nebo i taksi koji je toliko jeftin da se ni poslije osam godina ne mogu dovoljno načuditi. Komformista kakav jesam kamp shvatam kao mjesto gdje se obiđe ekipa, posjeti poneki after, a ni činjenica da je ove godine izmješten na takozvani Oficirac, hladovito i divno mjesto sa uređenom plažom, nije pomogla da mi to bude dom za vrijeme festivala. Kao i svake godine do sada, opredijelili smo se za iznajmljeni stan.
Ostatak dana smo prespavali, skupljajući energiju za prvu magičnu noć. Na „đavi“ smo izgubili dobra dva sata u redu, čekajući da prmijenimo vaučere za karte, podignemo akreditacije, pokupimo narukvice... ali, to su stvari koje prosto uzimate kao normalne i ne smetaju vam mnogo. Na samom ulazu nije bila velika gužva, a pošto smo u Arenu planirali tek oko dva, Pulp i Arcade Fire koji su nastupali na mainu i nisu nam bili prioritetni, odlučili smo se na šetnju po malim binama, osmatranje i druženje. Dobro poznata šarena gomila veselih festivaldžija nam je još više širila osmijeh, a vriska kroz tunele nam vraćala uspomene sa nekih ranijih Exita...
Kratko ispijanje piva na balvanima Roots and Flowers stejdža, površni obilazak Suba, Silent, Reggae i Explosive bina – i onda dilema: Hacker na Elektrani ili Tiga na Areni? Odlučili smo se za Arenu i – napravili groznu grešku. Mali Kanađanin koga smo nekad u zvijeze okivali – Tiga, nije nam pružio ništa novo. Neinovativan i hitičan set sastavljen od svih svari koje smo slušali već nekoliko puta ranije pokazao nam je da je ovaj veoma talentovani dečko jednostavno – nazadovao. Na pola seta pobjegli smo na obližnji Happy Novi Sad (za Hackera je već bilo kasno – predaleko je Elektrana).
Na HNS-u srećemo dragu ekipu iz Novog Sada i noge polomimo plešući uz fantastičnog Pleasurekrafta i sjajan live set by Kink. Bingo!
Tu je negdje bilo vrijeme i za Jamesa Zabielu na Areni. Veseo, nasmiješen i sjajan, James nam je još jednom pokazao svu raskoš svog talenta. Ipak, nikad, nikad više neće biti kao onda kad smo ga na tom istom mjestu slušali prvi put. Klimavih nogu i bolnih leđa napustili smo tvrđavu ne dočekavši Jorisa Voorna, koji je svirao posljednji.
Petak nam je donio odličnu Mayu Jane Coles i Underworld, kratak ali odličan jednosatni provod, koji smo proveli visoko na tribinama Arene, zbog jezive gužve. Gore se odlično čuje, ima i prostora za plesanje, ali, nažalost, vaša reporterka je visoka samo nešto malo preko metar i sezdeset, pa nije vidjela mnogo. Ali je slušala, slušala i skakala. Svi hitovi, sve pjesme koje očekujemo su pustili. Skakanje se nastavilo uz neprikosnovenog Carla Craiga, a Marco Carola je bio malkice previše za naše srećne uši, pa smo se pred njegov set zaputili ka dijelu gdje je bilo ljute pljeskavice i piva s limunom, i vazduha i fantastičnog pogleda na Dunav...
Urban Bug stage, smješten između glavne bine i Arene je mjesto gdje smo, kad sve saberemo, proveli najviše vremena. Što zbog „rodbinskih“ veza, što zbog odlične muzike, sjajne ekipice. Meeting point za poželjeti. A drugari su se ove godine zaista potrudili. Za četiri dana kroz UB stage je prodefilovalo 60 DJ-eva, uključujući Dušana Kačarevića, Marka Nastića, Dejana Miličevića, Miloša Pavlovića, Kibza, Wise D, Leshu, Antraxa, Zmiju, Fakira, Petra Cvetkovića, Silly Headz, Laleta...
Tu smo počinjali i završavali naše putešestvije. Tu smo odmarali, dolazili kad nam sve ostalo dosadi i nikad se nismo razočarali. Long live UB!
U subotnjem rasporedu oznaku „obavezno“ stavili smo samo na Groove Armadu. Na mainu je bio Jamiroquai, kažu da je bio sjajan koncert, ali gužva je bila pregolema, a da sam neki fan – i nisam, pa sam logikom da su mi rođena topala draža od koncerta izglasala urgentno stacioniranje na Areni. Prinuđena da poslušam kraj seta Fedde Le Granda pomislila sam da i nije mnogo gadno to što radi. Komercionalno, previše pumpin', previše nametljivo... ali nije nepodnošljivo. Armada nam se predstavila DJ setom, koji je većinu ove „komercijalne“ publike razočarao, ali meni... meni je bio melem za bolne uši i hrana za gladnu dušu.
Slušali smo ovogodišnje izdanje "White Light", stare hitove, ali i novi "Red Light" materijal na četiri deka, sintovima i zapanjujućim svjetlosnim efektima. Wow!
Posljednjeg dana festivala otišli smo prvo na main. Na koncert Portishead. Kakav glas, kakva harizma, kakva usviranost, kakva emocija... Nastupom ove brilijantne pjevačice čarobnog, mekanog glasa na Exitu je zatvoren „bristolski krug“ (Tricky i Massive Attack su gostovali prethodnih godina), ali nama je zabava tek počinjala. Trk na Elektranu i brzinsko slušanje izuzetne umjetnice zvane Klaus, pa trk nazad. Na HNS-u nas je čekao fantastični Nosaj Thing u live setu, od koga nam je ponestajalo daha, pivo nam se hladilo u ruci, a usta sama otvarala... Fantastična fuzija electronic glitch-hopa, ambijenta i IDM-a, odlično vizuelno ispraćena. Aplauz na sav glas!
Paul Kalkbrenner nam je bio zanimljiv isključivo zbog filma Berlin Calling. A tek onda i zbog zavidnog producentskog renomea koji ima. I nije nas razočarao. Veoma energičan i dobro raspoloženi Nijemac nas je natjerao na ples, ali pomalo je nerviralo to što je skoro sve pjesme pustio do kraja (trajale su i po devet minuta), izgubivši tako dosta na balansu, ali izbor traka – perfekcija. Za kraj je ostavio „Sky and Sand“ – bio je to jedan od najljepših izlazaka sunca na Areni ikad. A ono što je propustio on, nadoknadili su Rebel Rave – Seth Troxler, Damian Lazarus i Jamie Jones su apsolutna ekstravaganca, predstavnici budućnosti elektronske muzike i ekipa čiji rad nikako ne smijete propustiti.
Festival je tradicionalno zatvoren setom Marka Nastića, Dejana Miličevića i Marka Milosavljevića, neprevaziđene srpske DJ trojke, bez koje bi Exit bio nepotpun.
Mnogo toga nisam pomenula u ovom tekstu, prosto jer se previše toga dešava istovremeno. Rakiju u epruvetama koju kupite za sto dindži dok se penjete uz Petrovaradin, od seksi „policajke“, zečice, ili jednostavno golišave djevojčice, fantastičan pogled sa dunavskog keja na most prepun exitovaca i osvjetljenu tvrđavu,
Sreli smo neke već poznate Irce, Britance, Dance. Dosta Čeha, Slovaka i Rumina. Nekoliko Australijanaca. Jednog tipa koji je isti Rockenrolla. Jednog dečka koji je u prašini na Areni spavao sa osmijehom na licu, kao da je u kraljevskom apartmanu hotela sa pet zvjezdica...
Većih incidenata nije bilo. Mediji su prenijeli da je jednom državljaninu BiH neko polomili vilicu, zaplijenjeno je svakakvih droga, uhapšeno je dosta onih koji su je posjedovali, ali, niko nije mrtav. I hvala univerzumu za to.
Bacamo se na potragu za vitafonom, biće nam vjerovatno potreban i kosmodisk, jer su Demofest i Sonica opasno blizu. A vi, ako niste, posjetite Exit makar dva puta u životu. Jednom da se nauživate, drugi put da se osjetite „domaćim“.
Komentari
Ostavite komentar