Novosti

Objavljeno: 14.07.2010 u 00:14
Autor: RedHead
U poređenju s prošlogodišnjim festivalom, ovaj put bilo je znatno manje ljudi (neki mediji spekulišu da se radi o minus 20 hiljada), što je apsolutno sjajno, jer, mimoišla nas je ona jeziva gužva na ulazu, na prilazima tvrđavi, na štandovima za mijenjanje novca za tokene (i tokena za piće), ali su svi koncerti i nastupi i dalje imali sjajnu posjećenost. S tom razlikom da se ovaj put moglo disati, i plesati.
Prvog dana, u četvrtak, izabrali smo Chromeo (umjesto Mike na mainu). Elektrofank dvojac iz Montreala nam je predstavio skoro cijeli novi album „Business Casual”, a uživali smo i uz hitove sa prethodna dva albuma. Ipak, ono što najviše volimo kod ovih momaka je iskren pristup poslu i sjajan, prijateljski vibe koji su stvorili.
Crookers su nas prosto pomeli ogromnom količinom energije i snage kojom zrači njihova muzika. Ipak, za favorite te noći izglasali smo nevjerovatnog Erola Alkana i Boys Noisea! Savršeno, i tehnički, i logistički, majstorski odabrano, genijalno pogođeno. Apelujemo na domaće organizatore da ih imaju u vidu kada budu razmišljali koga da ugoste.
Sjajan je bio i DJ Shadow, koji je nastupao na main stejdžu. Set koji je objedinio nekoliko muzičkih pravaca, nekoliko životnih filozofija, a koji je ipak kompaktna cjelina oduševio je petnaestak hiljada ljudi koji su ga slušali. Podjednako je plijenio pažnju i vizuelni identitet cijele priče – Shadow u velikoj providnoj kugli, kroz koju se probijaju zrake projektora, pa kad gledate izdaleka sve izgleda prilično impresivno i nestvarno.
U petak smo odlučili da se prije odlaska na arenu promuvamo malo dalje, do manjih bina. i otkrili Roots and Flowers, mjesto na kom ima piva s limunom, lejzibegova, laganog regea i zabavnih igrica. Ih! Zamalo da otkažemo sve i razbahatimo se do jutra. Ipak, sa arene nas je dozovao Moderat (live!), Josh Wink, Ricardo Villalobos, a sa maina London Electricity.
Sascha Ring (aka Apparat), Gernot Bronserg i Sebastian Szary (aka Modeselector) iz projekta “Moderat” donijeli su nam najbolje od Berlina. Očarali su nas. Kupili slojevitošću muzike i jednostavnošću nastupa. I zaslužili aplauz.
Legendarni Josh Wink je apsolutno zaslužio ovo “legendarni”. Iskusni muzički mag s takvom je preciznošću prepoznao šta nam treba, i s takvom nas lakoćom proveo kroz bogat muzički opus da smo ostali bez daha. Villalobosa smo prepustili da minimalizira raspamećene i usijane plesače u arena, a mi smo imali taman toliko snage da poslušamo “London Electricity” na mainu, i uz mnogo dobar drumnbass potrošimo posljednje atome snage.
A onda je bila subota. Jako smo htjeli da čujemo The Klaxons, ali s obzirom da su svirali u 20.15, posljednje taktove posljednje pjesme (“It’s not over yet”) poslušali smo sa štanda za tokene… Požurili smo na glavnu binu, ukopali se prilično blizu stejdža i ponavljali sebi da je stvarno istina, i da će se za koji minut pred nama pojaviti, zaista pojaviti Royksopp…
Na prve taktove “Happy up here” masa je podivljala, a zanos, neopisiva energija i opšta ljubav (u dva smjera) nisu popuštali do kraja nastupa.
Royksopp je jedan od onih bendova zbog kojih vam je istinski drago što imate uši, i zbog kojih požalite što ste sopstveni slušni aparat nekad izlagali bilo čemu drugom… “The girl and the robot”, “So easy”, “Only this moment”, “This must be it” i naravno “What else is there”. Jedina primjedba je što je concert trajao zaista kratko, manje od sat vremena. Ipak, I tako kratak, ovaj nastup vrijedio je svih kilometara, para, modrica I premora.
Ostali smo i kada je na stage izašao hrvatski bend “Lollobridgita” . Sjajne cure nije spriječilo ni pucanje suknje, ni problem sa zip-zatvaračem da naprave žurku i po! Savršen nastup i stajling, Una (“Bičarke na travi”) kao gošća i odlična komunikacija s publikom su i više nego dovoljan razlog da apsolutno obožavamo ove cure. Inače, šuška se da će Ida Prestner voditi program ovogodišnjeg Demofesta…
Na areni je bila gužva. A kako i ne bi. Megapopularni David Guetta je nastupio. Mi smo se držali podalje. I od Guette i od Missy Eliot, koja je bila headliner main stejdža. Kažu da je bilo super. Oni što vole i umiju da uživaju uz to. Kažu da je Guetta puštao sve same hitove. Da je Missy imala slona i 30 plesača na stejdžu. I nekoliko trenerki. Mi smo radije birali manje bine (Gemini DJs na VIP terasi, Tesla Boy na Elektrani, “Kultur Shock na Fusionu, a da nije bila takva gužva, slušali bismo i Exploited).
Žao nam je jedino što smo propustili Solomuna, koji je posljednji nastupao te noći na areni. Ipak, čuvali smo se za posljednju noć. I “The Chemical Brothers”.
Ni uz najbolju volju nismo stigli na Pendulum, koji je svirao u 21 sat. Nažalost. Kolege iz medija još prepričavaju razornu, jedinstvenu, premoćnu energiju sa tog nastupa. Mi smo stigli na kraj (prilično inventivnog) nastupa benda “Faith No More” i (zbog utakmice) čekali 45 minuta na nastup “braće hemičara”.
Počelo je sa nekom trip verzijom pjesme “Galvanize”, masa je bila uzbuđena, željna, ali prvih 40 minuta nastupa “The Chemical Brothers” jednostavno – nije valjalo. Nije bilo hypa, nije bilo razmjene energije, bilo je tiho i pogrešno podešeno. Tek na kraju, posljednjih 20ak minuta, stvari su krenule na bolje, pa smo sasvim lijepo uživali uz “Block Rockin´ Beats”. I još nekoliko pjesama. Kakvo razočarenje.
Na areni su nas dočekali Crystal Castles, francuski electro bend s veoma upečatljivim vizuelnim i audio performansom. Veoma dobar živi nastup ulivao je nadu da će ostatak noći pružiti inovativnu i pamćenja vrijednu završnicu.
Poslije njih, DJ palicu je preuzeo Busy P, započevši set dub step beatovima, koji su prilično hladno dočekani od publike. Skoro pola sata mu je trebalo da nas “popusti” i pusti nešto za plesanje. A i to prilično na silu. Ne sporimo da je Busy P. (koji je, inače, menadžer benda Daft Punk) naslušan i da zna šta radi, ali… bilo je teško održati njegov ritam, aplaudirati ili galamiti kad god je tražio (svake tri minute!). Na kraju krajeva, došli smo da plešemo, a ne da se dovikujemo… Stvari su se malo popravile kada je pult preuzeo Sebastian, za tih sat vremena bilo je mnogo plesanja i dobrih pjesama, ali 10 minuta neke grozne buke, kojom je A Trak najavio svoj set ubili su u nama euforiju… Ubrzo poslije toga zaputili smo se ka izlazu, ne žaleći što nećemo čuti everyone’s b2b set, koji je zatvorio festival.
Fotogaleriju pogledajte OVDJE.
U svakom slučaju, bio je ovo jedan sjajan EXIT. Opušteniji i veseliji nego inače. Jedan od rijetkih koji nismo proveli isključivo na arena. Sa sjajnim programom na glavnom stejdžu. Bez napetosti i žala za propuštenim. Poslije megalomanije od prošle godine, ovaj put smo svo vrijeme osjećali da je festival vraćen ljudima, da je mnogo organskiji, prijateljskiji i bliži.
Viva la EXIT. See ya next year!
(Vesna Kerkez)
Ostavite komentar